Djetinjstvo mladog Heinricha nije baš bilo veselo i bezbrižno. Rodio se 1822.g kao dijete roditelja koji su se međusobno prezirali, i u zabitom selu punom praznovjernih ljudi. Kad mu je bilo devet godina, pri porodu mu je umrla majka, a njegovog siromašnog oca koji je bio pastor u malenom gradu, otjerali su zbog neumornog ženskarenja. Heinricha su poslali sa 14 godina na posao trgovačkog kalfe, i tako ga odvojili od njegove mladenačke,obožavane ljubavi Minne. Pa ipak, kad bi nastupile duge i ljute zimske noći, pastor bi djecu zabavljao sa pričanjem priča iz Ilijade, slavnom epu o Trojanskom ratu. Tako je jednoć otac Heinrichu darovao ilustriranu povijest svijeta, a budući je on obožavao ep o Ilijadi, smjesta je potražio staru Grčku. Bakrorez je prikazivao zapaljenu Troju i Eneju- kako iznosi oca iz požara .I tako je Heinrich počeo upijati sve što je bilo vezano za staru Grčku. Kad je došao u zrele godine, Heinrich je zapravo smatrao da mu je životni put već odredila sudbina, pa tako i to da ga je od doživotnog robijanja kao trgovački kalfa spasila bačva cikorija: kad se napeo da je podigne, počeo je iskašljavati krv, pa se okanio tog posla, i otputovao za Hamburg. Tamo je za nekoliko dana prošao jednogodišnji knjigovodstveni kurs. Nakon nekog vremena, postao je duboko uvjeren da Amerika pruža velike mogućnosti, pa je prodao svoj sat i ukrcao se na brod za Venezuelu. U prosincu je jaka oluja potopila brod, i on je završio u ledenom moru. I tada je u njegov život opet doplutala bačva koja ga je spasila. Za nju se grčevito držao, dok ga nisu opazili i izvukli na brodski čamac, sa još nekoliko preživjelih. Kad su stigli na nizozemsko tlo, otkrili su da je more samo Heinrichovu prtljagu potpuno neoštećenu izbacilo na obalu. Budući da su svi njegovi papiri iz prtljage ostali čitavi, Heinrich je u Amsterdamu potražio posao knjigovođe i počeo stjecati radne navike, koje će mu uskoro donijeti silan imetak i veliku usamljenost. Tako je odmah odlučio da neće baš ništa trošiti na zabavu i žene i živio krajnje oskudno. Slobodno vrijeme je provodio u učenju svoje odlične sposobnosti pamćenja. Pa je kroz godinu dana tečno ovladao engleskim, nizozemskim, portugalskim,talijanskim, francuskim i španjolskim jezikom. Takva novostečena znanja su mu donijele novi posao u velikoj uvozno-izvoznoj tvrtki. Kasnije je uspio naučiti još i ruski jezik, pa ubrzo postao i glavni zastupnik firme u Sankt Peterburgu. Tada je imao 25 godina. Sad kad je napokon počeo dobro zarađivati, napisao je pismo u kojem je zatražio ruku svoje ljubljene Minne, no njezin otac mu je otpisao da se ona nedavno udala za nekog seljaka. Heinrich je bio duboko pogođen tom viješću. Sljedećih nekoliko godina, Heinrich je neumorno radio i putovao, a kad je propalica od njegovog mlađeg brata pobjegao u Kaliforniju, pa u zlatnoj groznici stekao neki sitni imetak i zatim umro, Schliemann je odlučio podići ostavštinu i umnožiti je. Otplovio je do New Yorka, pa do Panamske prevlake i napokon do Kalifornije. U Sacramentu je otkrio da je neki ortak pobjegao sa nasljedstvom. No, on se nije dao pokolebati, pa se počeo baviti trgovanjem sa zlatnom prašinom. I tako je tokom sljedećih devet mjeseci preživio požar u San Franciscu, podnio dva napada žute groznice i uspio uštedjeti oko 400 000 dolara, da bi se nakon toga vratio u Rusiju. Vrativši se u Sankt Peterburg, uskoro je ušao u brak bez ljubavi s Ekaterinom Lišin, s kojom je bio 17 godina. Iako je uoči njihovog vjenčanja napisao da je ona dobre duše, razborita i bistra, Ekaterina se prema njemu ponašala s takvom hladnoćom i omalovažavanjem da je u njemu ugasila svaku mrvu strasti koje je imao, i dovela ga na rub ludila. Iako su zajedno imali troje djece, Heinrich je odlučio da će živjeti samo za posao. Radio je šest dana u tjednu, a nedjelje je puštao za proučavanje stare Grčke. Nakon što je 1857.g izvanredno prebrodio financijsku krizu, počeo je putovati po svijetu. Tako je bio u Grčkoj, Egiptu, Indiji, Kini, Japanu i Palestini. Budući da je stalno bio smeten i nezadovoljan svojim privatnim životom, vratio se u Ameriku, i tamo saznao da se Indiana sprema proglasiti zakon o razvodu- i tu je vidio svoj izlaz iz problematičnog braka. Tako je u Indianapolisu pokrenuo unosan posao škrobom i kroz godinu dana stekao američko državljanstvo.
Četvrta njegova ekspedicija očito je bila prijelomna. Odvijala se 30.svibnja 1873.g , i Heinrich je pronašao čitavu riznicu od 10 000 zlatnih predmeta, koji su po njegovu mišljenju predstavljali blago Prijama, posljednjeg trojanskog kralja. Jedva uspjevši obmanuti turske službenike, uspio je silno blago prošvercati u Grčku. Potom je u izdanoj knjizi, svijetu otkrio da je Homerov grad ipak postojao. Kad su Turci pokrenuli parnicu pred grčkim sudom, Heinrich je već krenuo za novim iskapanjima kraljevskih grobova u Mikeni.
I tako je posljednjih deset godina Schliemann proživio zadovoljno uz Sophiu i djecu, a ipak je umro sam i zamalo bez liječničke pomoći. U Napulju se srušio nasred trga, a kako uz sebe nije imao ni novaca ni dokumenata, bolnica ga kao sirotinju nije htjela primiti. Kad ga je njegov liječnik napokon uspio naći, Heinrich je već izgubio dar govora i bio paraliziran. Umro je 26.prosinca, malo pred svoj 69. rođendan. Pa, zapravo, Heinrich je mnogo sanjario- i uspio ostvariti sve svoje snove.